U samoći duše

 

Negdje pri kraju Palmotićeve, prema Branimirovoj ulici, stanovao je jedan naš ministrant. Jednoga dana došao je javiti da u njegovoj kući živi sama jedna stara, bolesna osoba.

I zaista, u hladnom i vlažnom podrumu stanovala je stara i teško bolesna gospođa Margareta koju je bolest prikovala uz krevet. Živjela je od socijalne pomoći i nikoga svoga nije imala, osim brata na koga se tužila da nije dobar. Čitavoga života radila je kao kućna pomoćnica, a sada stara i nemoćna provodila je svoje dane u vlažnom podrumu. Koliko mi je bilo poznato, imala je osamdesetak godina, a kako je nabavljala hranu i kako je uopće mogla živjeti pod takvim okolnostima, nije mi jasno.

Vjerojatno su joj susjedi povremeno pomagali. Hvalila je jednu liječnicu, čije ime mi nije znala reći, kako je češće posjećuje, donosi lijekove i brine se za nju. Bila je to bezimena osoba koja je našla vremena i sredstava da pritekne u pomoć nemoćnoj osobi. Mogla je to učiniti budući da je imala ljubavi. Njezino ime ostati će nepoznato za javnost, ali i te kako je poznato Bogu, a to je najvažnije.

Starica se voljela vraćati u dane svoje mladosti i pričati o onome što je prohujalo i izgubilo se u zaboravu. Nije se tužila na svoje sadašnje stanje bolesti, neimaštine i druge nevolje, već je bježala u prošlost života i tamo nalazila utočište. Kad god bih je posjetio, bila je u krevetu ili sjedila za svojim bijednim stolom. Uvijek sam je nalazio samu.                

Bila je poput osuđenika na doživotnu robiju. Iako ne pod zatvorskim ključevima, ipak odatle više nije živa izašla. Još za života izgubila je svaku vezu s vanjskim svijetom. U takvim uvjetima postala je poput otoka u oceanu – teško osamljena. Od kada nije više mogla raditi i služiti, bila je zaboravljena i odbačena u ovom pohlepnom, egoističnom svijetu u kojemu čovjek vrijedi samo onoliko koliko može proizvesti.                                      

Iz razgovora zaključio sam da je nekada bila religiozna, da je dolazila u našu Baziliku na sv. Misu. No, od kada je otpisana i odbačena sve se više povlačila u svoju samoću i bijedu. Pokušao sam nekoliko puta spomenuti sakramente i bolesničko pomazanje, ali u tome nisam uspio. Što se tu još moglo učiniti ? Sigurno ne mnogo. Našlo se ipak nekoliko vjernika koji su je posjećivali i pomagali materijalno i duhovno. Na kraju je osjetila da je netko voli i misli na nju, da nije samo kamenčić koji je otpao od Crkve i zauvijek se izgubio.                                                                                                                                          

Kad sam jednoga dana polako i oprezno ušao u njezin stan, osjećao sam se, kao i uvijek, nelagodno zbog vlage, hladnoće i tame. Odsutno je gledala preda se. Kad me je ugledala, ipak se obradovala. Iako već otupjela u takvom stanju, posjet ju je na čas vratio u život. Nakon dužeg razgovora i ispitivanja stekao sam uvjerenje da može primiti sakramentalno odrješenje. Bio sam sretan, a čini se da je i ona osjetila da nije izgubljena.      

Namjeravao sam je i dalje posjećivati. No, za nekoliko dana jave mi da starica u Palmotićevoj ulici više nije živa.

 

( Iz knjige: p. Antun Cvek „ Iz dnevnika otpisanih “ FTI, Zgb 2004. )