ŠESTA POSTAJA: Veronika pruža Isusu rubac

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

Među tolikom svjetinom koja je nijemo zurila, u Isusovo krvavo i iznakaženo lice, našla se samo jedna žena koja je imala ljubavi i hrabrosti približiti se onome koga su svi prezreli. Kolika je to bila ljubav, kolika hrabrost! Ljubav je bila veća od straha i od ljudskih obzira. Dobila je vjernu sliku otisnutu na svoj rubac. Koliku je morala osjetiti unutarnju sreću i radost, što je može uzvratiti samo božanska ljubav. U ono vrijeme nije bilo filma ni foto-kamere da bi se snimilo Kristov križni put. Dakle, nemamo njegove originalne slike, ali imamo živu sliku u njegovim patnicima i siromasima, prezrenima i odbačenima. Samo o nama ovisi koliko Ga u njima prepoznajemo. Promotrimo život Majke Terezije! Nije li ona Veronika koja Isusu pruža rubac u tolikim bijednim i napuštenim patnicima, dok Ga toliki milijuni kršćana uopće i ne prepoznaju. Mirno prolaze pokraj njega a da se i ne osvrnu. Svijet trči, a s njime i kršćani, za svojim probicima. Ako je potrebno, zgazit će i svoga bližnjega, samo da postignu cilj – materijalna dobra ovoga svijeta. Iskrena srca moram priznati, da Ga ni ja nisam uvijek prepoznao u patnicima i siromasima. Kako se teško snalazimo, a još se teže odlučujemo pružiti mu pomoć, Njemu koji trpi u tolikim patnicima! Istina, nađe se još pokoja „ Veronika “ koja ima hrabrosti i snage pružiti mu rubac. Ali što je to za tolike potrebe! Ono što vrijedi za Majku Tereziju, vrijedi i za sve ostale kršćane. Doduše, ne mogu svi činiti ono i onoliko koliko je činila ona, ali to ne znači da ne moraju činiti ništa. Majka Terezija samo je provodila u djelo prvu i najveću zapovijed – ljubav.

Gospodine, daj milosti svima nama da ne prolazimo pokraj onih kojima je potrebna naša pomoć, zbog naše komocije i egoizma. Amen.

Slava Ocu i Sinu i Duhu svetome ...

Smilujnam se, Gospodine! Smiluj nam se!

 

Zarad grijeha svoga puka,

Gleda Njega usred muka,

I gdje bičem bijen bi.