KRATAK OSVRT NA RAZMATRANJE KRIŽNOG PUTA

Iz ovog razmatranja jasno smo uočili da se Kristov križni put nastavlja i dalje u svima onima koji na bilo koji način trpe.

Njegova agonija Velikoga petka nastavlja se u našoj braći, bolesnicima i umirućima, u onima koje je ljudsko društvo već otpisalo. Koliko smo puta u životu obavljali pobožnost križnog puta? Koliko smo se puta vraćali dvije tisuće godina unatrag da bismo susreli Krista na Njegovom križnom putu? Lijepo je to dobro i pohvalno, ali sigurno nije dovoljno. Krist želi i traži da mu se na tom križnom putu pridružimo ne samo riječima, ili možda sažalnim osjećajima, već da mu i pomognemo taj križ nositi. Ne trebamo ići u Jeruzalem i simbolički nositi križ, nego priteći u pomoć onima koji trpe, koji padaju pod teretom križa, koji nemaju snage ponijeti križ do same Golgote.

Braćo i sestre, On se nalazi među nama, među tolikim osamljenima. Koliko ste Ga puta mogli susresti u staračkim domovima, tim mrtvačnicama živih! On se nalazi u stotinama i tisućama ljudi i proživljava svoju agoniju. U domovima, na rastanku, oni vam s puno žudnje kažu: „ Kada ćete opet doći“? Tako je i u ostalim ustanovama i bolnicama. Susrećemo Ga i u privatnim stanovima, podrumima, na ulici, u svima koji trpe, koji su potrebiti naše pomoći. Koliko je naše braće kršćana koji se smatraju dobrim kršćanima a nikada nisu susreli Krista u patnicima i siromasima! Nikad mu se nisu približili da mu pomognu nositi križ, da mu, poput svete Veronike, otaru krvavo lice. Prođu godine i godine, a oni Ga ne sretnu. Prođe i čitav život a da Ga ne sretnu u gladnima, golima i bosima. Pitamo se, na koncu, zašto su živjeli? Gdje je to kršćanstvo bez ljubavi? Promašeno je to kršćanstvo! Zašto se tako teško približavamo Kristu, više ljubimo sebe nego Njega? Ljubav traži žrtvu i križ, a ljudska narav na njih ne pristaje. Čovjek tako ostane sam poput onoga sjemena koje nije istrunulo i nije moglo donijeti ploda.

pater Antun Cvek DI

Nadbiskupija zagrebačka – Nadbiskupski duhovni stol Broj: 2872/2004 ( Zagreb, 27.01.2005., Mons. Josip Mrzljak )